Izlaganje predsednika Saveza samostalnih sindikata Srbije Ljubisava Orbovića na 17. Kongresu SSSS
Današnjim kongresom završavamo petogodišnji period delovanja i izborni proces na svim nivoima organizovanja, sumiramo rezultate, utvrđujemo pravce delovanja iz predloženih programskih dokumenata.
Dozvolite mi da se kratko osvrnem na proteklih pet godina. Započet je epidemijom korona virusa, koji je za godinu dana promenio svet, način na koji živimo, radimo, komuniciramo, slavimo i družimo se, kupujemo i pratimo sportske i kulturne događaje. Ono što su nesrećno nazvali socijalna distanca otuđilo je kolege, prijatelje, članove porodica, zapretilo da ugrozi svet kakav poznajemo i život koji smo do tada vodili.
Gotovo svake godine, u ovom petogodišnjem periodu, građani su izlazili na birališta, pa smo tako birali poslanike u republičkom, ali i lokalnim parlamentima, odnosno skupštinama, predsednika države i, ono što je zanimljiva činjenica, da imamo više vanrednih nego redovnih izbora, a da vlade rekonsruišemo i menjamo tako često da i ne upoznamo ministre sa kojima bi trebalo da komuniciramo.
Srbija je ustala u maju 2023. posle tragedija u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar i Duboni i Malom Orašju, u znak sećanja i poštovanja prema žrtvama i masovnim šetnjama poručila da, ipak, nešto mora da se menja kako gubitak mladih života ne bi postala svakodnevica.
Podršku zelenim aktivistima protiv rudarenja litijuma u Jadru pružili su brojni građani, ne samo na području opština gde bi se iskopavanje vršilo, već i u Beogradu, Nišu, Novom Sadu…
Zatim, masovni protesti na ulicama gradova u Srbiji u proteklih gotovo 8 meseci, blokada fakulteta i škola, lokalnih uprava i institucija u koje ubrajam i RTS, pokazali su nezadovoljstvo visokim stepenom korupcije, radom ili neradom državnih institucija, nepoštovanjem zakona i selektivnom primenom zakona, raslojavanjem društva na mali broj bogatih i veliku većinu sve siromašnijih građana.
Studenti, učenici, građani ustali su zahtevajući odgovornost, rad nezavisnog tužilaštva i pravosuđa, transparentnost i javnost pojedinih dokumenata i dokaza, procesuiranje krivaca za tragedije, pre svega u Novom Sadu, čiji je, sumnja se, uzrok nemarnost, nesavestan i nestručan rad.
Mladi su svojim buntom poslali i poruku da žele uređenu državu u kojoj žele da ostanu, u kojoj se poštuju ljudska prava, Ustav i zakoni, u kojoj neće biti partijskog zapošljavanja, diskriminacije pred sudovima i zakonom. Svojim saopštenjima i aktivnostima i mi smo pokazali da te njihove zahteve podržavamo, te da se za iste vrednosti borimo godinama unazad.
A, činjenica je da Srbija, decenijama unazad, gubi svoj osnovni kapital, ljudske, agrarne i inudustrijske resurse i rudno-materijalno bogatstvo.
Što se makroekonomskih pokazatelja tiče, ne bih ponavljao statistiku iz izveštaja koji ste dobili u dokumentima, samo nekoliko komentara.
Javni dug je u odnosu na 2020. godinu, kada je bio na niovu od 27 milijardi ebra, danas dostigao nivo od 38 milijardi evra, sa daljom tendecijom rasta. Porasle su strane direktne investicije, ali je sva dobit ostala neoporezovana i izneta u zemlje porekla investitora. U isto vreme, domaće privatne investicije ostale su veoma niske, uz malu pomoć države.
Pored navedenog često se zanemari podatak da neke strane kompanije nakon isteka subvencija odlaze iz države, dok radnici, bez prekvalifikacije za nova radna mesta, ostaju bez zaposlenja.
Imajući u vidu veoma složene međunarodne odnose, ratna žarišta i sukobe, sve je izvesnija recesija u zemljama zapadne Evrope, što može da utiče na nizak rast BDP-a i dugoročno vodi u krizu.
Nezaposlenost je u apsolutnom iznosu smanjena i to su zvanični podaci. Suštinski, zaposlenost zavisi od raznih uticaja, pri čemu često kriterijum nije adekvatna stručna sprema i obučenost, već jeftinija radna snaga.
Isto tako, imamo rast broja zaposlenih stranaca, što su dodatno olakšali Zakon o strancima i Zakon o zapošljavanju stranaca, a naročito na radnim mestima u ugostiteljstvu, građevinarstvu i putnoj privredi, u komunalnim službama.
Zatim, izrazito loš demografski trend, čija je karakteristika veoma nizak priraštaj i masovne emigracije i odlazak stručnog kadra.
Još jedan interesantan podatak, radnici u Srbiji su, na primer tokom 2024 godine, u proseku radili 41.3 sata, što je znatno više od proseka u EU gde radna nedelja traje 36 sati. To Srbiju stavlja na drugo mesto u Evropi po dužini vremana provedenog na poslu. Poređenja radi, najmanje se radilo u najbogatijim zemljama, Norveškoj 33.7, Danskoj, Austriji i Nemačkoj 33.9 itd.
Zarade su, kaže zvanična statistika, u periodu 2019-2024 porasle za 78,7%, a minimalna zarada 74,5%. Na žalost, naš utisak je da nam je standard sporo raste, a osnovne životne namirnice sve su skuplje.
Mora se mnogo više pažnje posvetiti ljudskim resursima što podrazumeva reforme i veća ulaganja u kvalitetno obrazovanje i obrazovanje potrebnih kadrova, veća ulaganja u zdravstvo, u zaštitu životne sredine. Ukazivanja na probleme u obrazovanju na sednicama SES-a, na žalost, nisu naišla na razumevanje.
Moram da kažem, reprezentativni sindikati iz sektora obrazovanja postigli su veliki uspeh izborivši se za povećanje zarada, poboljšanje uslova rada, kao i dobar kolektivni ugovor sa uslovima povoljnijim za svoje članove od onih u zakonu, što jeste svrha kolektivnih ugovora.
Ima puno ovakvih primera u svetu, gde se odredbe kolektivnog ugovora odnose na članove i obezbeđuju im povoljniji status. Umesto priznanja za uspeh posle niza godina protesta i nezadovoljstva, njihovi uspešno završeni pregovori, naišli su na velike javne osude, čak pretnje.
Pretnje sindikalnim aktivistima u preduzećima su gotovo svakodnevne, a sve su češće i kazne i otkazi ugovora o radu. Na sceni je otvoreno kršenje ustavnog prava zaposlenih da se organizuju i bore za svoja prava, nepoštovanje brojnih ratifikovanih konvencija MOR-a, povelje o ljudskim pravima UN, preporuka EU.
Iako smo godinama unazad zahtevali izmene radnog zakonodavstva, podnosili inicijative sa konkretnim predlozima izmena, učestvovali u radu radnih grupa, ne samo da su nam prava umanjivana, već i zakonom regulisana prava nisu poštovana, sankcije za neodgovorne poslodavce su izostale, a granskih kolektivnih ugovora u realnom sektoru gotovo da nema.
Zajednička akcija svih 5 sindikalnih centrala u Srbiji i studenata, formiranje i rad ekspertske radne grupe za izmene i dopune dva ključna zakona za svet rada, zakona o radu i zakona o štrajku, rezultirali su izradom predloga izmena i sada nam predstoji odlučna borba i dalje akcije kako bi naši predlozi i inicijativa bili prihvaćeni.
Upozoravali smo, i na žalost bili u pravu, na opasnost da poslodavci, motivisani smanjenjem troškova poslovanja, u meri u kojoj to bude moguće, počnu sve više da koriste različite forme zapošljavanja, van radnog odnosa i na sve kraće vreme, odnosno, da se značajno izmeni struktura zapošljavanja.
I u narednom periodu najteža će biti borba za očuvanje standardnog zapošljavanja. Borba protiv zloupotreba tehnološkog razvoja, digitalizacije, borba protiv sve dubljeg raslojavanja. Borba za ravnomernu raspodelu svih benefita tehnološkog progresa.
Procenat onih koji stradaju na radnom mestu i dalje je visok. Utvrđeno je da su među najčešćim uzrocima smrtnog stradanja, nepotpuno sprovođenje mera bezbednosti i zdravlja na radu i angažovanje znatnog broja neobučenih lica koja rade na ”crno”.
Zato slogan BEZBEDNO I ZDRAVO RADNIČKO JE PRAVO ostaje simbol borbe za bezbedan rad, a NEMA POSLOVA NA MRTVOJ PLANETI simbol značaja zdrave životne i radne sredine.
Svi mi u sindikatima, ali i šire, u obavezi smo da se borimo protiv umiranja naše planete, za obnovljive izvore energije, zaštitu biljnih i životinjskih vrsta i protiv svih vrsta zagađenja i zagađivača.
Najbolji rezultati u kreiranju održivog ekonomskog rasta i visoke produktivnosti postižu se kroz dogovore u socijalnom dijalogu, kojim se uspostavlja ravnoteža između rada, radnika, posla i poslovnog ambijenta.
A, činjenica je da nema istinskog socijalnog dijaloga. Pa tako vlada najčešće ignoriše socijalne partnere prilikom izrade novih i izmena i dopuna postojećih zakona, naše sugestije se ne uvažavaju. Minimalnu cenu rada pregovaraju Vlada i MMF, a socijalnih partnera, sindikata i poslodavaca nema, oni o visini bivaju obavešteni putem medija.
Dakle, formalni dijalog postoji, sednice SES-a su se relativno često održavale. Na žalost, taj dijalog je samo paravan iza koga se, mimo dogovora socijalnih partnera, jednostrano donose neke važne odluke, a inicijative socijalnih partnera, uprkos postignutom konsenzusu na SES-u, najčešće se ne poštuju.
Značajan pokazatelj odnosa vlasti prema dijalogu jeste činjenica da ministri, članovi SES-a, ne prisustvuju sednicama, čak i kada su na dnevnom redu goruća pitanja iz njihovih resora.
Više puta sam naglasio da imamo korektnu saradnju sa Unijom poslodavaca, kao trećim partnerom u dijalogu. Ali, iako jedina reprezentativna poslodavačka organizacija, nisu uspeli da ojačaju svoje kapacitete u smislu broja članova i broja zaposlenih koji rade u firmama članicama Unije, tako da je dostizanje zakonskog broja od 50% od ukupnog broja zaposlenih u određenoj delatnosti, kao uslov za proširenje dejstva kolektivnih ugovora, za njih, ali i za nas, nedostižan cilj.
Međunarodna saradnja SSSS bazirana je na traženju zajedničkih rešenja u odbrani prava radnika, zajedno sa kolegama i koleginicama širom sveta.
Članovi smo Međunarodne konfederacije sindikata i Panevropskog regionalnog komiteta, Evropske konfederacije sindikata, Regionalnog sindikalnog saveta Solidarnost, deo smo međunarodnih mreža i radnih tela ovih organizacija, i učestvujemo u ad-hok projektima.
Izbor člana Konferencije sekcije mladih, i to po drugi put iz naše organizacije, za predsednika Komiteta mladih PERK-a, kao i izbor predsednice naše Sekcije žena za članicu predsedništva Komiteta žena EKS, dokaz je ugleda koje naša organizacija ima u međunarodnom sindikalnom pokretu i koji smo godinama unazad gradili.
Još jedna potvrda našeg angažovanja jeste i organizacija, zajedno sa kolegama iz UGS Nezavisnosti, ključne konferencije na polovini mandata Evropske konfederacije sindikata u Beogradu, kojoj su prisustvovali predsednici svih sindikalnih centrala u Evropi, kao i više ministara i visokih predstavnika iz zemalja EU.
Sarađujemo sa Delegacijom EU u oblasti razmene informacija o godišnjim izveštajima o napretku Srbije, članovi smo Nacionalnog Konventa o EU, kroz koji pratimo integracije i kroz koji pokušavamo da doprinesemo bržem napretku. Članovi smo i Zajedničkog konsultativnog odbora civilnog društva između EU i Srbije, a kroz Evropski ekonomsko socijalni komitet ističemo zahteve za poštovanjem vladavine prava i istinski socijalni dijalog.
Vrlo značajni projekti, „Misli sindikalno-deluj digitalno“, koji je finansirala EKS i projekat za osnaživanje Sekcije mladih SSSS su realizovani, dok je sada u fokusu projekat MOR-a o osnaživanju socijalnog dijaloga.
Sve prethodno, pored tekućih poslova i aktivnosti, obeležilo je period za nama.
Kako dalje?
Izazovi pred nama često su sakriveni i nama još uvek strani. Četvrta industrijska revolucija uveliko traje, i mi smo s pravom oprezni jer su i opasnosti i nepoznanice brojne.
Koja je budućnost robotizovane proizvodnje u svetu u kome većina može da izgubi pravo na rad (i prihod), a manjina prigrabi sve?
Zabrinjava brzina promena u načinu proizvodnje, načinu upravljanja, razmišljanja i rukovođenja. Zabrinjava i činjenica da tradicionalna radna mesta brzo nestaju, pa se smanjuje i potreba za ljudskim radom, jer roboti polako preuzimaju rad.
Sve je više nestandardnih oblika rada, sve više nevidljivih poslodavaca i sve češći rad bez neposredne, lične komunikacije, bez kolektiva, koleginica i kolega.
Komunikacija se obavlja u virtuelnoj sferi, radni zadaci, ali i otkazi se daju elektronskom poštom ili SMS porukama, stvara se sve veći jaz i neravnoteža između male grupe dobitnika i ogromne većine gubitnika. Mogućnost nadzora, stalne kontrole i zloupotreba su velike.
Tome doprinose i fleksibilni propisi, koji omogućavaju rad od 24 sata 365 dana u godini. Nema više privatnog života, odmora, socijalnih i profesionalnih kontakata.
Pored klasičnih radnih mesta koja polako nestaju, radnici se sve manje zapošljavaju, sve češće iznajmljuju ili autsorsuju.
U težnji za profitom otpuštaju se svi oni koji nisu angažovani u osnovnoj delatnosti. Dakle, sve je više nesigurnog, prekarnog rada.
Današnji poslodavci, oličeni u multinacionalnim kompanijama, globalnim lancima snabdevanja i platformama postaju države za sebe. Sa svojim zakonima, budžetima, moćnim pravnim timovima po pravilu, ne poštuju nacionalne propise, pa čak ni ustave suverenih država na čijim teritorijama deluju, čime urušavaju nacionalni suverenitet i degradiraju socijalnu ulogu države.
Činjenica je da se moramo pripremiti za veštačku inteligenciju koja će nam uskoro određivati pravila igre, za robote koji će raditi umesto nas, ali je takođe činjenica da se moramo izboriti da čovek bude u centru promena.
Uslov za naše prilagođavanje novoj stvarnosti i zahtevima novog doba podrazumeva našu radikalnu reformu i transformaciju.
Jer, i u promenjenim uslovima, rad će ostati, na žalost i eksploatacija.
Ne postoje gotovi odgovori, ali od sindikata zahtevaju da počne da razmišlja i deluje na novi način.
Čini mi se da se ponekad zaboravlja, a mi na to moramo podsećati, da su rad i radnik oni koji stvaraju profit, od čijeg rada žive poslodavci i država, da su radnici oni koji kreiraju i grade budućnost.
Često citiram naše kolege iz američkog sindikata: Elon Mask ne pravi automobile, Džef Bezos ne isporučuje pakete u Amazonu, Hauard Šulc ne pravi napitke u Starbaksu. Bogati ne prave vrednost, radnici je prave!
Samo, to ne možemo istim metodama rada i modelima organizovanja, jer to nije put ka jačanju i efikasnosti organizacije.
Budućnost za koju treba da se pripremimo ne sme biti alibi za odustajanje od zahteva da svi koji rade moraju dostojanstveno da žive, da imaju ograničeno radno vreme, da se poštuju njihova ljudska, radna i sindikalna prava, da imaju zarade sa kojima će živeti a ne preživljavati, da rade u bezbednim uslovima i žive i rade u zdravoj životnoj sredini.
To podrazumeva dve vrste zadataka: rad na unutrašnjem planu i aktivnosti na zaštiti članova.
Na unutrašnjem planu moramo odlučnije krenuti ka modernizaciji organizacije.
Neophodna nam je i finansijska i akciona disciplina, neophodno nam je i međusobno poštovanje, otvoren unutrašnji dijalog jer smo često u prošlosti sami sebi najviše štete naneli potcenjivanjem postignutih rezultata i uspeha, kao i protežiranjem uskih interesa na štetu organizacije.
Iako smo više puta ulazili u postupak izmena Statuta, na žalost, promene su bile samo kozmetičke. A reforma Saveza podrazumeva i novi, precizniji Statut, prilagođen savremenoj organizaciji, sa jasnim i preciznim nadležnostima, pravima i obavezama kako bi i organizacija bila efikasnija i stabilnija.
Koleginice i kolege,
Brojni su izazovi pred zaposlenima i sindikatima i mi moramo biti spremni. Digitalizacija menja način rada, menja potrebne veštine, a priprema podrazumeva spremnost da se stiču nova znanja i prilagođava novim zahtevima, što znači neprekidan proces obrazovanja i usavršavanja.
Izmene Zakona o radu koje zahtevamo, između ostalog podrazumevaju i drugačije definisanje zaposlenog, odnosno onoga ko može da se, organizovan u sindikat, bori za svoja prava.
Tako bi omasovljenje članstva značilo i animiranje i uključivanje ne samo tradicionalnih zaposlenih, koji su do sada činili sindikalnu vojsku, već i onih koji rade u novim sferama rada, platformama, netipičnim ugovorima.
Značajnu ulogu u svim ovim procesima izgradnje moderne i efikasne organizacije moraju da imaju mladi i žene. Mladi, jer su oni naša budućnost i imaju energiju, nove savremene ideje, ali se i brže prilagođavaju izazovima, brže uče nove veštine. Žene, jer i pored velikih promena za koje su se izborile, još uvek nisu zauzele mesto koje im pripada, počevši od naše organizacije.
Nastavlja se borba za očuvanje postojećih i otvaranje kvalitetnih radnih mesta, ali i borba za veće zarade i bolji standard zaposlenih. Sramota je da je među siromašnim građanima najveći broj upravo onih koji rade.
Svet u kome živimo menja se dnevno. Izazov nije samo napredak tehnike, razvoj veštačke inteligencije i robotizacija i automatizacija procesa rada. Pred nama je borba za dostojanstvo rada, ali i borba za opstanak. Verujem da je pozadina svih ratnih sukoba, ali i pretnji oružjem, upravo trka za bogatstvom i profitom malog broja ljudi nasuprot siromašenju ogromnog broja stanovnika naše planete.
Svedoci smo godinama unazad sve većeg pritiska na radnike. Prava se smanjuju, a uslovi rada pogoršavaju. Nedavno objavljeni godišnji indeksi prava Međunarodne konfederacije sindikata pokazuju drastičan pad radničkih prava širom sveta. U razvijenim, nerazvijenim i zemljama u razvoju. Povratak eksploatacije i potpuno odsustvo empatije problem je pred svim sindikatima i svim radnicima.
Na ovogodišnjem zasedanju Međunarodne organizacije rada, posle dužeg niza godina usvojeno je nekoliko, za radnike, važnih novina. Naime, u cilju obezbeđivanja pravnog okvira za poštovanje i promociju osnovnog prava na bezbednu i zdravu sredinu, usvojena je Konvencija o zaštiti od bioloških opasnosti sa pratećim preporukama. Konvencija uključuje odredbe o sprečavanju i kontroli povreda na radu, bolesti i smrti povezanih sa izloženošću biološkim opasnostima u radnom okruženju. Zatim, priprema Konvencije o platformskom radu, koja će zajedno sa pratećim dokumentima, zaštititi prava platformskih radnika, regulisati visinu njihove minimalne zarade, bezbednost i zdravlje na radu, zaštititi njihov radni status, čime će se umanjiti eksploatacija kojoj su izloženi.
I, Rezolucija o smanjenju neformalnosti i podršku tranziciji u formalizaciji rada. Rezolucija poziva na hitno delovanje za unapređenje uslova rada, proširenje socijalne zaštite i otvaranje dostojanstvenih radnih mesta, posebno kod radnika najugroženijih neformalnim radom.
Moramo zahtevati da se započne primena tih standarda i u Srbiji.
Poštovane koleginice i kolege, dragi gosti,
Od nas se traži sve više, a dajemo sve – vreme, energiju, zdravlje.
Ako želimo da opstanemo i dalje budemo prepoznati kao borci za radnike, moramo se menjati.
Godinama unazad apelovao sam, najpre očekujući od najbližih saradnika, da se pokreću inicijative, daju ideje, započinju aktivnosti, jer naša je obaveza da se svi maksimalno angažujemo.
Na žalost, bilo je puno ćutanja, a kao i pred svake izbore, tu mislim i na političke izbore u republici, sada su se mnogi probudili pa obećanja pljušte, ideje se nižu, inicijative najavljuju.
Danas smo ovde ne samo kao sindikalci i radnici, već kao ljudi koji veruju u pravdu, dostojanstvo i osnovno ljudsko pravo – pravo na pošten rad i poštenu naknadu za taj rad.
Naglašavam, sindikat nikada nije bio prepreka napretku, sindikat i radnici ne ruše, već grade i stvaraju. Naš cilj nikada nije bila konfrontacija.
Socijalni dijalog smatrali smo velikim dostignućem i često govorili da on nema alternativu.
Ali, verujući u dijalog, otupeli smo oštricu sindikalne borbe. A radnici čekaju nova, bolja rešenja, dostojanstven rad i pristojne zarade.
Sindikati moraju postati ravnopravan partner čije se mišljenje i zahtevi poštuju. U protivnom, mi moramo menjati svoj metod sindikalne borbe.
Mi ne tražimo više od onoga što nam pripada – ali zahtevamo uslove koji će omogućiti da radimo dostojanstveno, da živimo od svog rada i da ne strepimo za sutra.
Budućnost i budućnost rada ne mogu bez čoveka, radnika. A sindikat mora ostati zaštitnik prava i u digitalnom dobu. Veštačka inteligencija ne može biti zamena, ona je alat, jer bez ljudi i naših prava, ljudskih i radnih nema ni napretka.
Sigurno se sećate odgovora veštačke inteligencije o budućnosti radničkih prava u Srbiji: …..moguće je da će tehnološki razvoj i automatizacija dovesti do daljeg smanjenja radnih mesta i povećanja nezaposlenosti…to bi moglo da dovede do slabijeg položaja radnika na tržištu rada i smanjenja prava. Ipak, kako bi se radnička prava poboljšala u budućnosti, neophodno je da postoji snažna aktivistička zajednica koja se bori za prava radnika, kao i da postoje odgovarajući zakoni i propisi koji štite radnike od zlostavljanja i diskriminacije….
Na kraju, moramo biti glasniji. Samo zajedno, solidarni, hrabri i dosledni možemo izgraditi sistem u kome radnik nije broj, već čovek. Izbori održani na svim nivoima u našoj organizaciji pokazali su da imamo ljude koji imaju sve kvalitete i to daje nadu da će borba biti teška, ali uspešna.
Iznad svega, ostajemo odbrana prava iz rada u eri čipova i veštačke inteligencije. To je i poruka našeg slogana: IZMEĐU RADA, ČIPA I PRAVA.
Responses